SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET DENIS TIKAS POSLOVNI MODELI SUVREMENIH PODUZEĆA DIPLOMSKI RAD. Rijeka, 2015.

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET DENIS TIKAS POSLOVNI MODELI SUVREMENIH PODUZEĆA DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2015.

2 SVEČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET POSLOVNI MODELI SUVREMENIH PODUZEĆA DIPLOMSKI RAD Predmet: Upravljačka ekonomika Mentor: prof. dr.sc. Nataša Rupčić Student: Denis Tikas Studijski smjer: Menadžment JMBAG: Rijeka, rujan 2015.

3 SADRŽAJ str. 1. UVOD PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA ZNANSTVENE METODE STRUKTURA RADA ZNAČAJKE SUVREMENOG POSLOVANJA Poduzeće u uvjetima nove ekonomije Utjecaj inovacija na suvremeno poslovanje Utjecaj globalizacije na suvremena poduzeća Elektroničko poslovanje POSLOVNI MODELI I NJIHOVE ZNAČAJKE Osnovne značajke poslovnih modela Mogući poslovni modeli Franšizing Just in time Prodaja putem aukcija Model cigla i klik (engl. Brick-and-click model ) PRIMJERI POSLOVNIH MODELA U SUVREMENIM PODUZEĆIMA Model franšizinga na primjeru poduzeća McDonald's Primjena modela Just in time na primjeru poduzeća Toyota Prodaja putem Interneta na primjeru poduzeća Pro Direct Prodaja putem aukcija na primjeru poduzeća ebay ZAKLJUČAK LITERATURA POPIS SHEMA POPIS TABLICA... 53

4 1. UVOD Turbulentne promjene te sve veća i jača konkurencija u poslovnom okruženju zahtijevaju brze reakcije i odgovore na takve situacije. Suvremena poduzeća trebaju imati stručne kadrove koji su spremni odgovoriti na zahtjeve modernog poslovnog svijeta, a neki od zahtjeva su globalizacija, inovacije, te elektroničko poslovanje. Poduzeća su izložena različitim povoljnim i nepovoljnim utjecajima iz okoline, stoga je potrebno na te promjene odgovoriti i prilagoditi se kroz suvremene načine poslovanja i primjenu modernijih poslovnih modela PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA Poslovne modele poduzeća moraju izabrati prije početka djelovanja da bi mogli imati okvirni plan načina poslovanja poduzeća, znati na koje će se tržište orijentirati, kako će se suprostaviti konkurenciji, kakav će biti odnos s kupcima. Primjenom uspješnih poslovnih modela omogućuje se napredak i uspješnost poslovanja poduzeća te samim time i održivost poslovanja. Problem koji se u ovom radu istražuje je nedovoljna svijest poduzetnika o važnosti odabira odgovarajućeg poslovnog modela na osnovi istraživanja njihovih značajka, faktora koji su doveli do njihova razvoja te njihovim implikacijama na poslovanje poduzeća koja su ih primijenila. Predmet istraživanja je utjecaj poslovnih modela na suvremeno poslovanje. Objekt istraživanja predstavljaju poslovni modeli suvremenih poduzeća RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE Imajući na umu prethodno naveden problem, predmet i objekt istraživanja, može se postaviti temeljna radna hipoteza: sustavnim izučavanjem značajka poslovnih modela može 1

5 se utvrditi da suvremena poduzeća biraju poslovne modele s obzirom na prirodu svog poslovanja, ali i značajke poslovnog okruženja u kojem djeluju. Postavljena radna hipoteza može se konkretizirati s više pomoćnih hipoteza: H1: Znanstveno utemeljenim spoznajama o značajkama okruženja suvremenih poduzeća može se utvrditi da čimbenici kao što su inoviranje, globalizacija i elektroničko poslovanje značajno utječu na odabir poslovnog modela. H2: Poslovni modeli predstavljaju poslovnu arhitekturu poslovanja poduzeća te stoga determiniraju odnose s interesno utjecajnim skupinama poduzeća. H3: Poduzeća koja kombiniraju klasične sa suvremenim poslovnim modelima postižu bolje rezultate od onih koja ne koriste prednosti ICT-a SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA Svrha ovoga rada je na temelju karakteristika i obilježja poslovnih modela poduzeća ukazati na važnost njihove primjene za učinkovito poslovanje suvremenih poduzeća te utvrditi na koji način bi pojedino poduzeće moglo unaprijediti poslovanje promjenom svog poslovnog modela. Cilj ovoga rada je opisati kako inovacije, globalizacija i elektroničko poslovanje utječu na poslovne modele te analizirati neke od mogućih poslovnih modela. Ovim istraživanjem traže se odgovori na sljedeća pitanja: 1. Kako se poduzeća ponašaju u suvremenom poslovanju? 2. Kako globalizacija utječe na poslovanje poduzeća? 3. Kako inovacije utječu na poslovanje poduzeća? 4. Koje su karakteristike poslovnih modela? 2

6 5. Koji se modeli koriste u suvremenim poduzećima? 1.4. ZNANSTVENE METODE Tijekom izrade rada korištene su sljedeće znanstvene metode: komparativna, povijesna i statistička metoda, metoda analize i sinteze te metoda indukcije i dedukcije STRUKTURA RADA Rad se sastoji od pet poglavlja. U prvom dijelu navode se problem i predmet istraživanja, svrha i ciljevi istraživanja, postavljene hipoteze, istraživačka pitanja, korištene znanstvene metode te prezentira struktura rada. U drugom dijelu govori se o poslovanju u uvjetima nove ekonomije pa se u tu svrhu spominje globalizacija i njeni efekti kao i značaj inovacija za današnje poslovanje. Istraživanje i razvoj te elektroničko poslovanje trendovi su koji današnja poduzeća moraju u velikoj mjeri primijenjivati. U trećem dijelu govori se o poslovnim modelima suvremenih poduzeća, njihovim značajkama te o vrstama poslovnih modela. U četvrtom dijelu se opisuju primjeri poslovnih modela u suvremenim poduzećima, odnosno analiziraju okolnosti koje su dovele do primjene nekog poslovnog modela, kao i njihove prednosti i nedostaci. Na kraju rada dana je zaključak u kojemu se iznosi sinteza najvažnijih spoznaja u radu. 3

7 2. ZNAČAJKE SUVREMENOG POSLOVANJA Sve brže i turbulentnije promjene iz poslovnog i gospodarskog okruženja nalažu poduzećima da brzo reagiraju i sustavno uvode nove metode i procese rada odnosno poslovanja. Razni utjecaji uvelike utječu na razvoj poduzeća. Neki od najvećih utjecaja su inovacije koje su potrebne da bi poduzeće bilo konkuretno te globalizacija, kojom se područje poslovanja jednog poduzeća sve više širi. Do širenja poduzeća na globalna tržišta dolazi ponajprije zbog olakšanog transporta i povećane komunikacije između poduzeća. Elektroničko poslovanje igra veliki ulogu u poslovanju suvremenog poduzeća. Elektroničko poslovanje proširuje poslovanje, omogućuje informacije o proizvodima i uslugama u bilo kojem trenutku te olakšava kupovinu proizvoda i usluga. U cilju efikasnog funkcioniranja poduzeća važno i temeljno mjesto zauzimaju poslovni modeli koji su arhitektura poduzeća i prikazuju ponašanje poduzeća na tržištu. Svrha postojanja i razvoja poduzeća sastoji se u nizu ciljeva koja se nastoji ostvariti radi povećanja profita. Ciljevi poduzeća koje je poduzeće zacrtalo svojom misijom, vizijom i strategijom mogu se s vremenom mijenjati (Udovičić i Kadlec, 2013, p. 55). Poduzeća čine ljudi koji u njemu rade i privređuju, a to znači da poduzeće nije organizacija u koju vlasnici ulažu svoj kapital samo kako bi ostvarili dobit. Poduzeće je ciljno udruženje ljudi, udruga radnika, suradnika, menadžera, stručnjaka i pomoćnog osoblja bez kojih bi bilo doista mrtva cjelina. Interesi, potrebe i želje, očekivanja pojedinca, skupina, dijelova organizacije i organizacije bitno utječu na djelovanje samoga poduzeća (Bošković i Vukčević, 2005, p. 221). Interesi koji obuhvaćaju načela poslovanja svakako upućuju na vrijednosti i sustav vrijednosti koji ljudima odnosno zaposlenicima puno znači. 4

8 2.1. Poduzeće u uvjetima nove ekonomije Poduzeća u staroj ekonomiji su bila ovisna o materijalnoj imovini (nekretnine i tvornice), a današnja nova ekonomija zasnovana je na novoj vrsti poduzeća koja je ovisna o nematerijalnoj imovini (informacije i znanje). Zato je u današnjoj globalnoj i informacijskoj novoj ekonomiji, znanje postalo vrijednije nego ikada u povijesti razvitka teorija poduzeća (Kolaković, 2003, 926). Znanje stvara vrijednost, a Internet je medij koji omogućuje trenutno širenje znanja. Što je veći broj ljudi uključen u podjelu znanja, znanje dobiva na vrijednosti jer se povećava i proširuje. Nova ekonomija, pojam kojim su se ekonomisti počeli koristiti intenzivnije u novije vrijeme, osobito na zapadanoj hemisferi, usko je povezan s jačanjem trendova globalizacije i značaja informatičkog društva. Potrebno je istaknuti da ne postoji jedinstvena definicija nove ekonomije, već ono što se može staviti pod zajednički nazivnik svih pokušaja definiranja tog pojma. Ekonomski rast i intenzivno uključivanje informatičke i komunikacijske tehnologiije (ITC sektora) u sva područja ekonomije i društva uzrokuje promjene i na strani ponude i na strani potražnje (Škuflić i Vlahinić-Dizdarević, 2003, p. 462). Suvremena ekonomija zasnovana je na znanju, brzom protoku informacija i stalnom razvijanju. Poslovanje u suvremenom okruženju svako poduzeće izlaže financijskih rizicima. Nestalnost tržišnih cijena, naročito cijena sirovina, kamatnih stopa, deviznih tečajeva te rizik naplate utječu na uspješnost poslovanja poduzeća i ostvarivanje maksimalnih koristi za vlasnike. Financijski rizici u velikoj mjeri određuju opstanak poduzeća u globalnom okruženju (Dumičić i suradnici, 2006, p. 5). Danas je poduzećima vrlo teško poslovati i ostvarivati dobit. Promjene u načinu poslovanja su svakodnevne: promjene u nabavi sirovina, promjene na tržištu, promjene u financijskoj moći kupaca i sl. Sve to uvelike utječe na krajnji poslovni rezultat poduzeća. Zbog toga 5

9 danas mnoga poduzeća propadaju, zatvaraju svoje poslovnice/urede jer nisu u mogućnosti pratiti ubrzani ritam modernog poslovanja. Škuflić i Vlahinić-Dizdarević (2003, p. 463) navode da su izvori rasta poduzeća: restrukturiranje poduzeća, ulaganje u informatičko tehnološku komponentu poduzeća, rastuća konkurentnost te fleksibilno i razvijeno tržište rada i kapitala. Stoga nova ekonomija predstavlja okruženje koje svakako vodi decentralizaciji ekonomije i jačanju uslužnog sektora. Brzi rast nove ekonomije ne znači da će stara ekonomija nestati. Ta dva koncepta međusobno se ne isključuju, već se može očekivati veliki utjecaj nove ekonomije. Veliki utjecaj se može očekivati i od suvremenih informacijskih i komunikacijskih tehnologija na tradicionalne sektore kroz smanjivanje cijena roba i usluga. To se može očekivati zbog jeftinijih i bržih informacija te zbog smanjivanja cijena i rasta konkurencije. Različite teorije globalizacije koje su se pojavile unutar društvenih znanosti iskoristile su osnovne ideje nove ekonomije. Upozorile su da ekonomske promjene dovode do transformacije uloge nacionalnih država u svjetskom sustavu te da promjene na tržištu rada stvaraju nove prilike. Isto tako stvaraju i nove prijetnje za različite socijalne slojeve prema kojima se države moraju odnositi na nove načine (Pavić, 2008, p. 85). Prema Škuflić i Vlahinić-Dizdarević (2003, p. 464) rezultati tog novog načina djelovanja i promišljanja mikrosubjekata ogledaju se u sljedećem: nove industrije u području trgovine i e-trgovine postaju sve značajnije u udjelu nacionalne proizvodnje mnoge industrije i poduzeća, čak i tradicionalne proizvodnje, nastoje se koristiti naprednim tehnologijama statički pojam komparativnih prednosti gubi na važnosti, a zasnivao se na raspoloživosti resursa, prometnim putevima, na blizini tržišta potrošača i nižim troškovima proizvodnje 6

10 ekonomski uspjeh će sve više biti determiniran sposobnosti poduzeća za efikasnu implementaciju sve brojnijih tehnoloških inovacija i razvijanje poduzetničkih vještina najznačajniji faktor uspjeha postaje obrazovana radna snaga. Na mikro i na makro razini podrazumijeva se duboka transformacija cjelokupne proizvodnje, odnosno cjelokupne ekonomije. Rast ekonomije više se ne može očekivati u postojećoj proizvodnji sa postojećim proizvodnim resursima i kapacitetima. Rast se očekuje sa novim proizvodima dobivenim visokim tehnologijama, temeljenima na znanju odnosno know-how-u. Zbog mnogih zahtjeva koje suvremeno poslovanje nameće današnjim poduzećima, potrebno je razviti adekvatne poslovne modele. Određeni modeli su postojali u prošlosti te su se dalje razvijali. Neki od modela su spojeni sa nekim drugim poslovnim modelom u svrhu povećanja konkurentnosti, a neki su tek nedavno osmišljeni kao inovacija u modernom poslovanju Utjecaj inovacija na suvremeno poslovanje Proces inoviranja ima ključnu ulogu u razvoju poslovanja i definiranju poslovnih modela. Pojam inovacija može se definirati na nekoliko načina. S gledišta upravljanja, inovacija je proces primjenjivanja nove zamisli radi poboljšanja organizacijskog procesa, proizvoda ili usluga. Inovacija je od ključne važnosti za dugoročni uspjeh gotovo svih organizacija (Certo i Certo, 2008, p. 459). Organizacije odnosno poduzeća bez inovacija nisu konkurentne te su manje poželjne kupcima (potrošačima). Dakle, organizacije bez inovacija obično i ne uspijevaju u poslovnom smislu. Kreativnost je prvi korak u stvaranju inovacija. Kreativnost se može definirati kao generiranje novih ideja koje mogu zadovoljiti potrebe poduzeća ili stvoriti prilike za 7

11 organizaciju. To je proces kombiniranja ideja na jedinstven način ili traženja neobičnih veza među njima (Galetić, 2011., p. 387). Inovacije i razvoj predstavljaju uzrok i posljedicu poduzetništva, a najčešće su usko povezani s tehnologijom i napretkom u tehnološkom smislu. Tehnologija omogućuje poduzećima da lako identificiraju najbolje klijente i na njih usmjere marketinške napore te nagrade one za koje je vjerojatno da će često kupovati proizvode ili se služiti uslugama poduzeća (Levar i Nikolić, 2012, p. 64). Upravo je bolje razumijevanje postojećih klijenata rezultat poboljšanja stope zadržavanja klijenata. Poduzeća i poduzetnici koji samostalno nastupaju na tržištu mogu razvijati iskustvo koje je prilagođeno klijentima upravo na temelju inovacija i kontinuiranoga razvoja. Kao što Levar i Nikolić (2012, p. 64) ističu: s razvojem tehnologije, poslovnih procesa, ljudskim napretkom i stalnim inoviranjem u poslovanju, poduzeća su uspostavila odnose s klijentima putem prikupljanja, pohranjivanja, održavanja i distribucije znanja o klijentu i za klijenta kroz cijelo poduzeće. Pomoću različitih inovacija poduzeća mogu proizvesti važne informacije kako bi koordinirala svoje odjele - prodaju, marketing, usluge korisnicima te kako bi se brže i bolje služilo potrebama klijenata. Implementirani novi proizvodi, proizvodni procesi i značajno tehnološki poboljšani proizvodi i procesi ukazuju na definiciju inovacije. Pod pojmom inovacija se podrazumijeva novi proizvod ili novi način proizvodnje, a pod novim proizvodom se smatra proizvod koji je nov na tržištu (obično se dijeli još na nov proizvod na regionalnom tržištu ili radikalno nov proizvod koji je nov na svjetskoj razini). Strogo se ističe razlika između novih proizvoda koji mogu biti novi na lokalnom tržištu kao i postojećih proizvoda koji su samo modificirani (Jung Erceg i Prester, 2007, p. 82). Isto tako vrijedi i za poslovne modele koji mogu biti razvijeni i modificirani na temelju prijašnjeg modela ili mogu nastati potpuno novi modeli za koje mora biti osmišljen cijeli plan sudjelovanja na tržištu, organizacija unutar poduzeća i suradnja s ostalim poduzećima 8

12 koja je potrebna za izvršenje ciljeva poduzeća. Većina poslovnih modela je modificirana na temelju nekog prijašnjeg modela. Samo mali broj poslovnih modela je potpuno nov. Osmišljavanje i kreiranje novog kvalitetnog poslovnog modela je složen proces. Proces inoviranja i poduzetništva ovisi o učenju s obzirom da promjene ne dolaze iz statične okoline, niti se događaju onda kada ljudi nisu zainteresirani za unapređenje svoje vlastite pozicije ili njihove organizacije. Veza između organizacije i tržišta može se prikazati pomoću tri tipa učenja i to (Buble i Kružić, 2006, p. 74): učenje djelovanjem učenje na neuspjehu učenje primjenom. Veza između organizacije i tržišta koja je objašnjena pomoću tri tipa učenja, prikazana je u shemi 1. Shema 1. Učenje u inoviranju Učenje radom (rješavanje problema planiranjem i pokušajima) Marketing Proizvodnja R&D Organizacija Učenje radom (rješavanje problema planiranjem i pokušajima) Value- Contribution Interface (informacije o proizvodima, uslugama ili o poduzeću) Management 3.3. Istraživanje i razvoj Tržište Učenje primjenom (korištenje ili prihvaćanje ili odbijanje i povratna veza) Korisnik Izvor: Buble i Kružić, 2006, p. 74 9

13 Iz sheme 1 je vidljivo kako organizacija koristi učenje radom. Probleme planiranjem i pokušajima rješavaju odvojeno menadžment i tri odjela (marketing, proizvodnja te istraživanje i razvoj). Tržište koristi učenje primjenom te se na temelju korisnikova korištenja ili odbijanja dobiva povratna informacija o kvaliteti inovacije. Organizacija i tržište međusobno razmjenjuju informacije o proizvodima, uslugama i o poduzeću. Učenje djelovanjem je učenje radom i korištenjem novog proizvoda. Učenje na neuspjehu je učenje na temelju doživljenog neuspjeha, čime se stječe iskustvo za buduća poslovanja. Učenje primjenom predstavlja oblik učenja u kojem se korisnike inovacija odnosno kupce uči za vrijeme korištenja inovacije. Postoji nekoliko vrsta inovacija, a to su: proizvodne inovacije, inovacije u postupku proizvodnje, organizacijske inovacije i marketinške inovacije ( Proizvodne inovacije su one koje se tiču samih proizvoda, pri čemu se izrađuje potpuno novi proizvod. Inovacije u postupku proizvodnje znači da se počinje koristiti novi stroj ili nova stvar u načinu izrade proizvoda. Organizacijske inovacije su inovacije u organiziranju poslovanja, znači da se koristi novi način organizacije u radu. Marketinške inovacije su inovacije u promociji proizvoda, znači da se koristi nova metoda promoviranja proizvoda. Inovacije su vrlo važne pri izboru poslovnih modela. Čak i mala promjena u načinu poslovanja tj. modifikacija može uzrokovati velike promjene u rezultatima poslovanja. To znači da svako poduzeće treba adaptirati i inovirati postojeći model gledajući vlastite potrebe. Početna točka svake rasprave, sastanka ili radionice o inovaciji poslovnoga modela treba biti općeprihvaćena definicija poslovnoga modela. Potreban je koncept poslovnoga modela koji svatko razumije, koncept koji omogućuje raspravu o njemu. Stoga upravo taj koncept može postati zajednički jezik koji će omogućiti lakši opis poslovnih modela i upravljanje njima kako bi se stvorile nove alternativne strategije. Bez takvog zajedničkog jezika teško 10

14 je sustavno ispitivati pretpostavke o nečijem poslovnom modelu i biti uspješan u motivaciji (Osterwalder i Pigneur, 2014: 15) Utjecaj globalizacije na suvremena poduzeća Postoji veliki broj definicija globalizacije, no sve se one manje ili više svode na stupanj integriranosti zemlje u međunarodnu podjelu rada i integriranost faktora proizvodnje u internacionalnim razmjerima. Može se reći da je ekonomska globalizacija integracija nacionalnih ekonomija u međunarodnu ekonomiju kroz trgovinu, izravne inozemne investicije, kratkoročno kretanje kapitala, međunarodnu mobilnost radnika i humanitaraca te međunarodne tokove tehnologije (Stojanov i Jakovac, 2013, p. 463). Sikavica (2011, p. 185) navodi da globalizacija potpomognuta informacijskom tehnologijom i telekomunikacijama mijenja način života u cijelom svijetu. Informacijskokomunikacijska tehnologija presudno je obilježila i poslovni svijet i život uopće. Danas se s pravom govori o informacijskoj ekonomiji. Upravo je informacijsko-komunikacijska tehnologija uvjetovala globalizaciju kao jedan od suvremenih trendova. Globalna povezanost temeljena na informacijsko-komunikacijskim tehnologijama te međuovisnost država, kako razvijenih tako i onih nerazvijenih, ostavlja neizbrisive tragove unutar nacionalnih granica. Posljednjih desetljeća se sve više važnosti pridaje ulaganjima u primjenu suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u svakodnevnim poslovnim aktivnostima. Ekonomski procesi uz ubrzan rast i napredak dovode do novih ekonomskih kretanja, novog načina života i rada, novih obrazaca ponašanja, nove kulture, novih stavova i novih vrijednosti, mijenjajući ustaljene norme i pravila (Lamza-Maronić i Budimir, godina, p. 229). Kao što Veselica (2003, p. 27) navodi, jedan svijet koji se stvarao stoljećima, na pragu 20. stoljeća odumire i nastaje novi svijet, dominantno vezan za proces globalizacije. 11

15 Globalizacija nije fenomen novijeg datuma, ona intenzivnije poprima karakter od 80-ih godina 20. stoljeća i manifestira svoje učinke. U poslovnom svijetu, globalizacija je vidljiva u smanjivanju granica između komercijalnih i financijskih tržišta, koje su se prije svega temeljile na zakonskim restrikcijama, komunikacijskim preprekama te razlikama u nacionalnosti i kulturi (Galetić, 2011., p. 137). Globalne aktivnosti omogućuju organizacijama ulazak na nova tržišta, korištenje tehnoloških i komunikacijskih dostignuća, ali isto tako i smanjivanje troškova i poslovnog rizika. Da bi se sve prednosti mogle iskoristiti, globalizacija zahtijeva od poduzeća da svoja organizacijska rješenja prilagode novonastalim uvjetima (Galetić, 2011., p. 139). Globalizacija pruža mogućnost odabira najpovoljnije lokacije na kojoj će se prezentirati odabrani poslovni model, mjesto gdje će se ostvariti najveći prihod ili mjesto gdje ima dovoljno potrebnih resursa. Isto tako, globalizacija utječe na razvoj transporta, te se proizvodnja nekog proizvoda može obaviti u jednoj državi na jednom kontinentu, a prodaja u nekoj drugoj državi ili državama na drugom kontinentu. Zbog globalizacije poslovni modeli se brže i kvalitetnije razvijaju jer poduzeća lakše dolaze do informacija i onda mogu prema provjerenim metodama oblikovati poslovni model. Sve se to događa ponajviše zbog razvoja elektroničkog poslovanja o kojem će biti riječi u nastavku Elektroničko poslovanje Svijet znanosti, informatike i gospodarstva na početku 21. stoljeća obilježen je pojavom i dominacijom dviju novih paradigmi - paradigme nove, informacijske ekonomije i paradigme prividne (virtualne) stvarnosti. Premda se obje sve češće spominju, tek se na prijelomu dvaju tisućljeća počela razvijati globalna svijest o njihovim mogućnostima, dometima i potencijalnim korjenitim promjenama, što će ih one sa sobom najvjerojatnije donijeti (Panian, 2000, p. 268). 12

16 E-poslovanje je primjena informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT) kao podrške poslovnim aktivnostima. Omogućuje tvrtkama da povežu poslovne procese i time znatno pojednostave odnos s kupcima i dobavljačima. Stoga treba spomenuti i primjere e- poslovanja koji uključuju (Ministarstvo poduzetništva i obrta, p. 6): poboljšanje interne komunikacije kroz interni internetski portal tvrtke (intranet) korištenje modela poslovnog marketinga kao što su društvene mreže traženje poslovnih informacija na internetskim portalima korištenje etabliranih internetskih dućana praćenje isporuke roba zapošljavanje putem interneta ispitivanje tržišta putem interneta. U tablici 1 navesti će se koristi primjene elektroničke trgovine u malim i srednjim poduzećima. Postoje kratkoročne i dugoročne koristi te direktne i indirektne. Tablica 1. Koristi primjene elektroničke trgovine u malim i srednjim poduzećima Direktne Kratkoročne koristi Povećanje prihoda Smanjivanje troškova Niži troškovi nabavke i skladištenja Direktno oglašavanje Online prodaja i transakcije Smanjenje troškova komunikacije Smanjenje troškova oglašavanja Prepreke zbog geografske udaljenosti nestaju Unapređenje imidža poduzeća Dugoročne koristi Mogućnost osvajanja međunarodnih tržišta Privlačenje novih investicija Lakši pristup potencijalnim kupcima Povećanje tržišnog udjela proizvoda/usluga Povećanje produktivnosti Povećanje prodaje 13

17 Kontinuirano oglašavanje u cijelom svijetu Šira i bolja usluga kupaca Indirektne Ostvarivanje know-howa kroz diskusiju i razmjenu podataka putem Interneta Bolja usluga i potpora dobavljača Brži pristup informacijama sa internetskih stranica Unapređenje efikasnosti komuniciranja Efikasnije prikupljanje informacija Dostupnost stručne pomoći bez obzira na lokaciju Izvor: Bezić i suradnici, 2009, p. 267 Unapređenje konkurentske pozicije Oblikovanje i proširenje poslovnih mreža Stvaranje novih poslovnih prilika Unapređenje zadovoljstva kupaca Direktne kratkoročne koristi utječu na mala i srednja poduzeća povećanjem prihoda i smanjivanjem troškova, dok direktne dugoročne koristi utječu na bolje mogućnosti u budućnosti. Indirektne kratkoročne koristi utječu na kvalitetniji marketing i usavršavanje, dok indirektne dugoročne koristi utječu na proširenje tržišta i stvaranje novih prilika. Najjednostavnije rečeno, elektroničko poslovanje je suvremeni oblik organizacije poslovanja, koji podrazumijeva intenzivnu primjenu informatičke i osobito, internetske tehnologije. Može se ustvrditi kako je elektroničko poslovanje danas najsuvremeniji oblik organizacije poslovanja kojem teže svi poduzetnici orijentirani agresivnom osvajanju što boljih tržišnih pozicija i intenzivnom ulaganju u razvojne poslovne aktivnosti (Panian, 2000, p. 272). Model elektroničkog poslovanja je način na koji poduzeće ostvaruje profit primjenom internetskih tehnologija koristeći se pritom prednostima Interneta kao distribucijskoga kanala. Pri uvođenju modela elektroničkog poslovanja razlikuju se dva pristupa: potpuni početnici, koji svoje poslovanje temelje samo na korištenju Interneta (eng. startups) i oni koji nadograđuju postojeći, tradicionalan način poslovanja primjenom informacijske tehnologije i računalne mreže (eng. bricks-and-mortar). Stoga treba spomenuti da su često korišteni primjeri predstavnika ovih pristupa, knjižara Amazon koja prodaju ostvaruje 14

18 isključivo na Internetu i Barns&Noble, koji je svoje tradicionalno poslovanje temeljeno na lancu trgovina proširio i trgovinom na Internetu (Čerić i Varga, 2004: 59). Svakako treba spomenuti da informacijski sustavi i informatičke tehnologije značajno mogu prodonijeti ostvarivanju planiranih ciljeva i zadataka, sprječavanju stihije i kaosa odnosno pada vlastitog udjela na specifičnom tržištu usluga. Potrebne i kvalitetne informacije preduvjet su i važna pretpostavka istraživanja tržišta, planiranja o donošenju poslovnih i razvojnih odluka te što je još važnije, njihove realizacije (Bošković i Vukčević, 2005, p. 328). Može se zaključiti da je značenje informacija u privredi ogromno. Danas su kupci nestrpljivi i žele da sve bude brže. Odgovornost i prenatrpani programi današnjih kupaca prisiljavaju trgovce da stvore inovativne proizvode i usluge. Dostava na kućnu adresu je vrlo bitna, kao i drugi jedinstveni servisi ispunjavanja narudžbi i to upravo zbog iznimnoga rasta izravne prodaje kupcima. Stari model tvrtke koja čeka da kupac dođe k njoj danas prerasta u novi model poslovanja, kada tvrtke svoje usluge prinose kupcu. Tako se može navesti primjerice, Gevalia Kaffe, uvoznik s najvećim udjelom na tržištu kućnih dostavljača kave. Kupcima nudi pouzdanu uslugu i brzu dostavu, uz nedostižno niske cijene. Gevalia tjedno procesira oko transakcija u svom malom segmentu izravne prodaje kupcima. Da bi održala prednost u tržišnoj utakmici, tvrtka Gevalia je povećala volumen prodaje i usluga stalnim snižavanjem troškova isporuke (Kalakota i Robinson, 2002: 52). Poslovna infrastruktura elektroničkoga poslovanja spomenute tvrtke primjenjuje automatizaciju procesa naručivanja, što znači da kada kupac obavi kupnju, mreža počinje tražiti najjeftiniju rutu za dostavu, pronalazeći tako najbliže skladište lokaciji na kojoj se kupac nalazi. Ukoliko proizvod trenutno nije dostupan na prvoj i najboljoj lokaciji, tada sustav počinje pronalaziti sljedeće najbolje skladište u kojemu je proizvod dostupan. Dakle, sustav automatski raspodjeljuje narudžbu dostavljačima i to tako da dobavljači znaju na koju adresu proizvod treba dostaviti. Proizlazi da je takvim unapređenjem svojega sustava 15

19 tvrtka Gevalia znatno unaprijedila pristup podacima potrebnima za proces obrade narudžbi. Rezultat je fleksibilnost izvješćivanja i brže dostavljanje narudžbi. Odgovori na pitanje tko, što, kada, gdje i zašto temelj su strategije svakoga poslovanja pa tako i elektroničkog. Prilikom formulacije strategije e-poslovanja tvrtka izgrađuje svijest o potrebi stvaranja nove vrijednosti za kupca i planira stvaranje nove vrijednosti. Potrebno je imati razvijenu jasnu viziju potreba kupaca. Stoga formuliranje strategije e-poslovanja zahtijeva da tvrtka bude svjesna svojih vlastitih sposobnosti i organičenja (Kalakota i Robinson, 2002: 431). Kalakota i Robinson (2002: 431) navode sljedeće faze formulacije strategije e-poslovanja: izgradnja sustava znanja koji tvrtki pomaže razumjeti što kupac traži i kamo industrija ide, a u toj se fazi otvara prozor u budućnost i mogućnost istinskoga razumijevanja onoga što kupci cijene vrednovanje sposobnosti tvrtke oslikava postojeće poslovanje i utvrđuje mogućnosti koje ona ima danas, kao i one koje bi trebala imati sutra, a u toj se fazi tvrtkama omogućuje da se upitaju imaju li one ono što je potrebno za zadovoljavanje promijenjenih prioriteta svojih kupaca dizajn e-poslovanja istražuje koje vrijednosti poduzeće mora ponuditi kako bi iskoristilo mogućnosti digitalne tehnlogije, a ta faza uključuje razvoj koherentnog dizajna koji polaže temelje za zadovoljanje novih potreba kupaca; dizajn je također i vodič koji tvrtki pomaže stići tamo kamo treba. Može se zaključiti da je elektroničko poslovanje veoma bitno za daljnji razvoj poduzeća. Većina suvremenih poduzeća ima razvijeno elektroničko poslovanje, putem kojeg se odvija kupovina i prodaja raznih proizvoda i usluga. U budućnosti će se uz pomoć raznih inovacija elektroničko poslovanje razvijati sve više te će se ubrzati i olakšati kupovina i prodaja raznim dodatnim mogućnostima. 16

20 3. POSLOVNI MODELI I NJIHOVE ZNAČAJKE Poslovni modeli u današnjem poslovanju su način na koji poduzeće konkurira na tržištu i ostvaruje prihode. Organizacijska arhitektura ili arhitektura organizacije predstavlja širi pogled na organizaciju. Arhitektura organizacije uključuje formalnu strukturu, dizajniranje radnih procesa, prirodu neformalne organizacije, kulturu i stil djelovanja te procese selekcije, socijalizacije i razvoja ljudi (Sikavica i Hernaus, 2011, p. 18). Kreiranje poslovnog modela je poput pisanja neke nove priče. Sve nove priče su varijacije starih priča, obrade temeljene na ljudskom iskustvu. Isto tako, svi novi poslovni modeli su varijacije generičkih lanaca vrijednosti na kojima se temelji svaka tvrtka. Općenito govoreći, lanac ima dva dijela. Prvi dio uključuje sve aktivnosti vezane uz stvaranje nečega: projektiranje, kupnja sirovina, proizvodnja i slično, dok drugi dio uključuje sve aktivnosti povezane s prodajom: pronalaženje kupaca, prodaja proizvoda, transport proizvoda ili pružanje usluga (Magretta, 2002). Poduzeće ne može započeti svoje poslovanje bez određivanja kojim će se poslovnim modelom koristiti. U današnjem poslovnom svijetu ima veliki broj raznih poslovnih modela, tako da svako poduzeće bira najadekvatniji model s obzirom na potrebe. Poslovni modeli nadilaze granice poduzeća. To znači da poslovni model nije fokusiran samo na procese unutar poduzeća, nego i na tržište koje uključuje i konkurenciju Osnovne značajke poslovnih modela Poslovni model je apstraktan prikaz organizacije. Može biti konceptualno, tekstualno ili grafički prikazan. (Al- Debei, El-Haddadeh, Avison, 2008, p.7). Poslovni model se može definirati kao koncepcijska arhitektura poslovanja kojom se odgovara na pitanje kako poduzeće stvara i isporučuje neku vrijednost u određenom ekonomskom, sociokulturnom i institucionalnom okruženju. (Rupčić, 2015, p.32) 17

21 Poslovni modeli se sastoje od nekoliko glavnih dijelova. Da bi poslovni model mogao nastati, moraju se napraviti pripremne radnje. Poduzeće mora odlučiti gdje će biti područje djelovanja, način djelovanja (odnosi s kupcima i dobavljačima) te mora napraviti plan prihoda i rashoda. U nastavku se shemom 2 prikazuju sastavni dijelovi poslovnog modela. Shema 2. Sastavni dijelovi/elementi poslovnoga modela Segmenti kupaca Ponude vrijednosti Kanali Struktura troškova Elementi poslovnoga modela Odnosi s kupcima Ključna partnerstva Ključne aktivnosti Ključni resursi Izvori prihoda Izvor: obrada studenta prema Osterwalder i Pigneur, 2014, p Shema 2 prikazuje opis poslovnih modela jer na temelju devet sastavnih dijelova upućuje na logiku kojom neka tvrtka želi postići zaradu. Devet sastavnih dijelova poslovnog modela obuhvaća kupce, ponudu te infrastrukturu i financijsku održivost. Kod poslovnih modela koncentriranih na masovno tržište nema razlike između različitih tržišnih segemenata: ponude vrijednosti, distribucijskih kanala i odnosa s kupcima. Svi se oni usredotočuju na veliku skupinu kupaca s uglavnom sličnim potrebama i problemima. 18

22 Ta vrsta poslovnog modela često se nalazi u sektoru potrošačke elektronike. Stoga treba reći da se poslovni modeli često pronalaze kod odnosa dobavljač-kupac. Primjerice, mnogi proizvođači auto dijelova umnogome ovise o kupnji od glavnih proizvođača automobila i odnosa s njima (Osterwalder i Pigneur, 2014: 21). Neki poslovni modeli razlikuju segemente kupaca i s ponešto drugačijim potrebama i problemima. Kao primjer može se spomenuti ogranak jedne banke koja svoje klijente svrstava u dvije skupine. U veću skupinu, u koju ulaze oni koji posjeduju imovinu vrijednu primjerice do sto tisuća američkih dolara te manju skupinu, u koju ulaze oni koji svaki pojedinačno imaju neto prihode koji su primjerice veći od petsto tisuća američkih dolara. Organizacija se poslovnim modelima može fokusirati na nepovezane segmente kupaca. Tvrke mnogo ulažu u istraživanje tržišta, no često zanemaruju kupčevu perspektivu pri dizajniranju proizvoda, usluga i poslovnih modela. Dobar dizajn poslovnog modela izbjegava taj propust. U tu svrhu treba reći da se poslovni model gleda očima kupaca, što je pristup koji može dovesti do otkrivanja potpuno novih prilika. No to ne znači da je kupčevo razmišljanje jedino što određuje inovacijski proces, ali se ono mora uzeti u obzir prilikom ocjene poslovnoga modela (Osterwalder i Pigneur, 2014: 128). Proizlazi da je potrebno razumijevanje kupaca kako bi se na tome moglo temeljiti donošenje odluka o dizajniranju poslovnoga modela. Osterwalder i Pigneur (2014: 136) ističu da je stavljanje poslovnog modela na papir jedan proces, a dizajniranje novog i inovativnog poslovnog modela potpuno različiti proces. Stoga je potreban kreativan proces kojim se stvara veliki broj ideja za poslovne modele, nakon čega slijedi primjena najboljeg. Takav proces se naziva formiranjem ideja. Prilikom dizajniranja održivih poslovnih modela potrebno je umijeće formiranja ideja. Ukoliko se žele stvoriti nove ideje koje će kasnije postati konkretni poslovni modeli, potrebno je zanemariti trenutačno stanje stvari te se riješiti svih nedostataka koji su povezani s operativnim problemima. 19

23 Poduzetnička je ideja prvotna zamisao o tomu što netko želi raditi (proizvoditi, trgovati, usluživati) s ciljem zadovoljavanja neke potrošačke potrebe te ostvarivanja vlastite zarade (dobiti ili profita). To je svaka zamišljena i vrlo gruba poduzetnikova skica (misaona slika ili okvirni sinopsis) o korištenju nekog proizvodnog, trgovačkog, uslužnog ili mješovitog biznisa. To znači da je poduzetnička ideja zapravo duhovni proizvod. Ona nastaje u procesima misaonih djelovanja, čiji su tijekovi još tajnoviti (Kuvačić, 2005: 113) Mogući poslovni modeli U današnjem poslovnom svijetu postoje mnogi poslovni modeli. Neki postoje već dugo, neki su osmišljeni nedavno kao inovacija, dok su neki postojeći modificirani pomoću inovacija. Danas se najčešće koriste postojeći modeli koji se preoblikuju prema potrebama poduzeća te poslovni modeli koje razvijaju poduzeća prema vlastitim potrebama. Velik broj poduzeća se odlučuje za provjerene poslovne modele koji donekle mogu garantirati poslovni uspjeh. U nastavku će se govoriti o franšizingu, modelu Just in time, prodaji putem Interneta, prodaji putem aukcija i modelu cigla i klik. Ostali modeli koji se u suvremenom poslovanju koriste su: premium poslovni model, plati koliko možeš poslovni model, plati što želiš poslovni model, distribucijski poslovni model, model direktne prodaje, itd Franšizing Riječ franchising engleski je naziv nastao od francuske riječi franchise, što u različitim kontekstima može značiti oslobođenje od plaćanja neke dažbine, utočište, azil, povlasticu, sloboštinu, smjelost, odvažnost, iskrenost, prostodušnost i slično. Još su u srednjemu vijeku francuski lokalni poglavari ili kraljevi davali povlasticu održavanja sajmova, lova na svome imanju, gradnje putova, kasnije i pružanja drugih javnih ili komunalnih usluga. Tijekom vremena ovakve povlastice postale dio europskoga običajnoga prava dok su sredinom 19. stoljeća u Njemačkoj neke veće pivovare davale franšize gostionicama. Ovlašćivale su ih 20

24 da budu isključivi prodavatelji njihova piva, što je bio početak franchizinga kakav se danas poznaje (Kuvačić, 2005: 558). Među najznačajnija obilježja franšize mogu se ubrojiti sljedeća (Mahaček i Martinko Lihtar, 2013: 599): ugovorni odnos između partnera prema kojemu jedan od njih (davatelj franšize) ovlašćuje (licencira) drugoga partnera (primatelj franšize) da posluje pod njegovim imenom te koristi njegov brend i koristi proizvode davatelj franšize nadzire način na koji primatelj franšize vodi poslovanje pomoć primatelju franšize od strane davatelja franšize odvojeno poslovanje, tj. primatelj franšize ulaže, pa time izlaže riziku vlastiti kapital. Sve više poduzetnika iz tranzicijskih zemalja preuzima franšizing, posebice u hotelijerstvu (Intercontinental, Sheraton), u rent-a-car poslovima te u poslovima s kreditnim karticama. Sve ih je više i u području malih i srednjih privatnih franšizing tvrtki. U tranzicijskim zemljama potrebno je usvojiti primjerenu legislativu te stvarati povoljne uvjete za napredak takvih poslova. To jedan od najučinkovitijih i najbržih načina (samo)zapošljavanja kroz stvaranje velikog broja malih i srednjih poduzetnika (Kuvačić, 2005: 558). Franšizing poslove karakterizira smanjenje financijskih i tržišnih rizika, što predstavlja dobar put ukoliko se žele premostiti politički, pravni, gospodarski i ostali rizici ulazaka stranaca na tržišta financijskih zemalja. U tu svrhu potrebno je reći da u praksi postoje različite vrste franšizinga: franšizing proizvoda, robe, usluga, industrijsko-tehnološki i proizvodni franšizing i slično. U praksi se uglavnom javljaju sljedeće vrste (Kuvačić, 2005: 558): Franšizing proizvoda: Proizvođač proizvoda (kao davatelj franšizinga), primatelju daje pravo prodaje njegovih proizvoda na određenomu prostoru, na određenomu mjestu i u određenomu vremenu. 21

25 Franšizing robe: Vlasnik robe, obično veletrgovac (kao davatelj franšizinga), primatelju daje pravo prodaje njegove robe na određenomu prostoru, na određenomu mjestu i u određenomu vremenu. Franšizing usluga: Vlasnik usluga (kao davatelj franšizinga) ovlašćuje primatelja da krajnjim korisnicima, obično potrošačima, pruža različite vrste usluga (primjerice, u području zakupa vozila, ugostiteljstva, servisiranja industrijskih proizvoda i slično). Postoje mnogobrojne prednosti franšiznog poslovanja, kako za primatelja, tako i za davatelja franšize, ali i nedostataka, kojih je manje u odnosu na prednosti. Od prednosti se može spomenuti brže širenje poslovanja, korištenje tuđih sredstava jer se kapital potreban za širenje poslovanja dobiva od primatelja franšize. Upravljačke sposobnosti se bolje koriste jer dio poslovnog rizika preuzima primatelj franšize. Dolazi i do boljeg korištenja lokalnih izvora jer korisnici tržišne uvjete mogu bolje iskoristiti. Javlja se i veća motiviranost kroz povećanje prometa i prihoda, a isto tako i pronalaženje novih primatelja (Mahaček i Martinko Lihtar, 2013: 603). S druge strane, može se reći da se nedostatak nalaz u tome što se davanjem franšize gubi potpuna kontrola nad poslovnim jedinicama i to zato jer svaki korisnik franšize ima kontrolu nad svojom poslovnom jedinicom. Jednako tako, kao još jedan nedostatak može se navesti i primjerice, nepridržavanje proceduralnih postupaka prilikom poslovanja od strane primatelja te drugi problemi u odnosu s primateljima franšize. Ugovor o franchisingu relativno je novijega datuma i još se nalazi u fazi svoga pravnog i gospodarskog oblikovanja. Može se definirati kao dvostrani pravni posao prema kojemu se davatelj franšizinga obvezuje da će primatelju franšizinga, najčešće ustupiti čitavo pravo prodaje proizvoda, robe ili usluga na određenu području i tijekom određena vremena. Primatelj franchisinga se obvezuje isplaćivati naknadu te se u svomu poslovanju pridržavati preuzetih obveza. Stoga treba naglasiti da ugovor o franšizingu mora sadržavati nekoliko preciznih i obaveznih odredaba o obvezama davatelja franšizinga, kao što su (Kuvačić, 2005: 559): 22

26 imenovati primatelje kao ovlaštene pravne ili fizičke osobe za ispunjenje ugovornih obveza obveza redovite isporuke proizvoda, robe ili nekih franšiznih usluga ustupiti prava uporabe tvrtke i zaštitnog znaka, trgovačkog imena, trgovačkog žiga, robnog ili uslužnog znaka, uzoraka, modela, dizajna, patenta ili drugih prava industrijskog i/ili intelektualnog vlasništva tijekom određena vremena ustupiti prava uporabe poslovnoga, tehničkog, tehnološkog i organizacijskog znanja (know-howa) tijekom određenog vremena davati savjete i obuku te pružati različite oblike tehničke i marketinške pomoći tijekom određenog vremena obavljati stalne kontrole kvalitete prodaje proizvoda, robe ili usluga na određenom području i tijekom dogovorenog vremena obveza da drugim pravnim ili fizičkim osobama neće ustupati ništa, ili pak slična prava na dogovorenomu području i tijekom dogovorenog vremena obveza da neće sam otvarati vlastite trgovačke ili uslužne jedinice na ugovorenom području i tijekom ugovorenog vremena i slično obveze (ako je ugovorom precizirano) opskrbe sirovinama, materijalom, opremom, naknadnim dijelovima i slično, obveze istraživanja, vođenja promidžbe, knjigovodstva ili računovodstva, obračuna i prijave poreza te obveze vođenja administracijskih i tehničkih poslova. Ugovor o franchisingu mora sadržavati nekoliko preciznih i obvezatnih odredaba o obvezama primatelja franšisinga, kao što su (Kuvačić, 2005: 560): obveza da će prodavati isključivo ugovorene proizvode, robu ili usluge davatelja u ugovorom preciziranu prostoru i tijekom ugovorenog vremena obveza da će se služiti svim pravima ustupljenim ugovorom u određenoj poslovnoj jedinici- prostoru i tijekom ugovorenog vremena obveza da će se suzdržati od prodaje i pridobivanja kupaca izvan poslovne jedinice ili izvan ugovorenog područja i tijekom ugovorenog vremena 23

27 obveza da se tijekom trajanja ugovora ili najmanje tri godine nakon toga neće angažirati u sličnom načinu poslovanja izvan ugovorenog područja obveza da će uložiti sve svoje napore u prodaju proizvoda, robe ili usluga koji su predmetom ugovora obveza da će, osim unaprijed i jednokratno plaćanje pristupnine (initial fee), redovito obročno (tromjesečno ili polugodišnje) plaćati i franchising naknadu (royalty fee) tijekom trajanja ugovorna odnosa i to u postotku od ostvarena prometa (od 1% do 10%, ovisno o predmetu ugovora) i slično. Erceg i Čičić (2013: 327) navode da se franšizno poslovanje u Hrvatskoj javlja godine kada se pokreće izdavanje kreditne kartice Diners Club International. Ugovor koji je sklopio primatelj franšize Diners Club International omogućio mu je djelovanje na području cijele bivše Jugoslavije i drugim balkanskim zemljama. Stoga treba napomenuti da je hrvatski primatelj franšize tri puta primio nagradu davatelja franšize za svoj izniman poslovni rezultat koji je postignut na istočnoeuropskome tržištu Just in time U poduzećima se na nabavu dugo vremena gledalo kao na funkciju koja ima za cilj prikupiti zahtjeve iz drugih poslovnih funkcija, kontaktirati dobavljače te između nekoliko prikupljenih ponuda odabrati najpovoljniju. Razmatrajući razvoj nabave, mnogi su autori razvijali različite modele kojima su tumačili promjenu uloge nabave u poslovnoj strategiji kroz povijest (Karić, 2009, p. 188). U tablici 2 se prikazuje proces razvoja modela nabave te uloga nabavne funkcije u poduzeću. Tablica 2. Model razvoja nabave Faza Uloga nabavne funkcije u poduzeću Nabava je operativna funkcija koja rutinski Nabava kao pasivna funkcija reagira na zahtjeve drugih poslovnih funkcija 24

28 Nabava kao neovisna funkcija Nabava kao funkcija podrške Nabava kao integrativna funkcija Izvor: Knežević i Cikač Vinter, 2011, p. 61 Nabava ima utjecaj na profitabilnost i njen je temeljni cilj sniziti troškove pri čemu ona neovisno o drugim poslovnim funkcijama, određuje i primjenjuje metodologiju prilagođenu unaprijed postavljenom strateškom planu Nabava poboljšava konkurentsku sposobnost poduzeća i sudjeluje u strateškom planiranju prodaje i/ili proizvodnje Nabava je potpuno uključena u strateško planiranje te je značajan čimbenik pri formulaciji strateškog poslovnog plana. U prvoj fazi nabava se usmjeravala na rutinske operacije koje su se odnosile na nabavljanje roba ili usluga. Nabava je prikupljala zahtjeve iz drugih službi ili odjela te ih sistematizirala, naručujući robe i usluge u čijoj su izradi sudjelovale druge srateške poslovne funkcije, kao što su prodaja i financije. Treba reći da se u ovoj fazi kao glavni kriterij izbora dobavljača postavlja ponuđena cijena i dostupnost proizvoda i usluga u količinskom smislu (Knežević i Cikač Vinter, 2011, p. 60). Druga faza nabave nastaje kada se nabava počinje promatrati kao čimbenik profitabilnosti poduzeća. To je faza kada se pokušavaju sniziti troškovi nabavljanja roba i usluga, kao i s time povezanih procesa. Ni u ovoj fazi, nabava ne sudjeluje u strateškom planiranju proizvodnje i prodaje, nego se sa svojim neovisnim aktivnostima pokušava uklopiti u unaprijed postavljeni strateški plan. Kao što navode Knežević i Cikač Vinter (2011, p. 61), u poduzeću se počinje prepoznavati važnost profesionalnog razvoja zaposlenih u nabavi, a konačni rezultat nabave se procjenjuje njenim doprinosom ukupnoj profitabilnosti poduzeća. 25

29 Kao što se može zaključiti na temelju tablice 2, u trećoj fazi razvoja nabavna funkcija kao poslovna funkcija je uključena u planiranje prodaje ili proizvodnje. Planovi nabave, prodaje i proizvodnje u potpunosti se moraju sinkronizirati. Dobavljači se pak javljaju kao strateški resurs. Prilikom njihovoga odabira, u obzir se uzimaju kvalitativne komponente, kao što su prethodna suradnja, dostupnost kapaciteta, motivacija, sposobnost, iskustvo i slično. Trenutni dobavljači se detaljno i kontinuirano prate. Zadnja faza razvoja nabave u potpunosti podrazumijeva ravnopravno sudjelovanje nabave u strateškom planiranju poduzeća. Na operativnoj i strateškoj razini nabava komunicira s ostalim poslovnim funkcijama. Osnovni zadatak nabave jest osigurati raspoloživost potrebnih dobara i usluga odgovarajuće količine i kakvoće u pravo vrijeme i na pravom mjestu, po povoljnim cijenama i uz što povoljnije uvjete plaćanja. Planiranje u području nabave tako obuhvaća planiranje potreba i zaliha, što upućuje na činjenicu da se za potrebe planiranja razlikuju sljedeće vrste potreba za materijalima (Osmanagić Bedenik, 2002, p. 148): primarne potrebe odnosno potrebe tržišta za gotovim proizvodima, dijelovima proizvoda za prodaju te rezervnim dijelovima, sekundarne potrebe odnosno potrebe za ugradbenim grupama, pojedinačnim dijelovima i sirovinama nužnim za proizvodnju primarnih potreba te tercijarne potrebe odnosno potrebe za pomoćnim sredstvima, pogonskom energijom i opremom za zavarivanje. U djelovanju nabavne funkcije promijenio se pristup od tradicionalnog, zastarjelog načina poslovanja, do suvremenoga načina poslovanja. U suvremenim uvjetima nabava ne obavlja samo operativne zadatke, već i strategijske. Stoga dolazi do promjene položaja nabavne službe unutar organizacijske strukture trgovinskog poduzeća (Stojanović i Mađarac, 2011, p. 81). Treba reći i da se za razliku od starih shvaćanja i poimanja nabave, prema suvremenom konceptu mijenja i odnos prema dobavljačima. 26

30 Osmanagić Bedenik (2002: 153) navodi da planiranje načina nabave uključuje izbor načina nabave i to: povremeno, prema potrebi (tipično za pojedinačnu proizvodnju), nabava za zalihe (vrlo raširena, omogućuje iskorištavanje povoljnijih uvjeta nabave i smanjuje rizike vezane za nju, no istodobno uzrokuje visoke troškove skladištenja i kamata te veže znatan kapital), nabava sinkronizirana s proizvodnjom (količina nabave i potrebna količina gotovo su jednake, primjenjiva za jedinstven proizvodni program i kontinuirani proces proizvodnje), Just-in-time nabava kao način nabavljanja koji prelazi područje nabave i odražava cjelovitu koncepciju poslovanja koja se primjenjuje i u nabavi. Just in time metoda ili koncept odnosi se na proizvodnju određene količine proizvoda, a daljnja se razrada koncepta može promatrati u okvirima potrebne količine proizvoda. Stoga ako se poduzeće promatra s aspekta njegove vanjske okoline (tržište, konkurencija, kupci), potrebnu količinu određuje sam klijent ili kupac, odnosno tržište. S druge strane, unutar poduzeća, potrebnu količinu određuje proces tako da se proizvodi onoliko koliko je klijent naručio (Piškor i Kondić, 40). Proizlazi da unutar poduzeća, Just in time metoda funkcionira na način da svaki naredni proces određuje količinu već prerađenog ili proizvedenog proizvoda na prethodnome. Na taj se način poduzeće rješava gubitaka odnosno čekanja između pojedinih operacija tijekom proizvodnoga procesa. Da bi se izbjegla velika skladišta gotovih proizvoda i sirovina, potrebno je stvoriti kvalitetnu i učinkovitu mrežu klijenata i s njima izgraditi stroge poslovne odnose koji se moraju temeljiti na suradnji i obostranome zadovoljstvu. Također, kod nabave sirovina za potrebe vlastitoga poduzeća potrebno je organizirati uspješan sustav upravljanja lancem dobave (engl. supply chain management). Drugim riječima može se reći da se model Just in time odnosi na proizvodnju onoga što je potrebno, kada je potrebno i koliko je potrebno. 27